” Spavam i sanjam da sam leptir koji spava i sanja da je čovjek koji spava i sanja da je leptir ”

941541_407664716007695_1817068949_n 253238_408295322611301_450706345_n

Advertisements

A person’s a person, no matter how small.

Dubrovnik kakvog se sjećam

Lukomir 2011 – 2013

“A baš o Maju je reč… O jednom zastarelom, ekstravagantnom, pomalo neregularnom Maju, o jednom od onih pomerenih, starih dobrih majeva, kakvi se, iako su se sasvim dobro pokazali, već godinama ne proizvode više…”

This slideshow requires JavaScript.

Moscow never sleeps

Metro koji nikada ne kasni. Ljudi koji čitaju knjige ili se voze zamišljeni. Tišina. Prostranost i hladnoća. Tako su moje oči vidjele Rusiju. Davne 2009. godine. Možda bi mi sada bila romantičnija? Ljepša i poletnija? Možda je do mog pogleda na svijet.

 

This slideshow requires JavaScript.

 

Špagete u sosu od bijelog luka i pepperoncina

Mislim da s godinama, kako starim, postajem džuturum, tako mi teže padaju ova nadolazeća proljeća. Oko mene sve cvjeta, sve se budi, sun is up, Lara is down.

Google sveznajući reče mi da PATIM od proljetnog umora. Odlučih da se izborim sa nadolazećim valom pospanosti, beživotnosti, umrtvljenosti, čime?! hranom!

Tako spoznadoh da mi nedostaje vitamin ce (C).

Sinoć sam napravila savršene, SAVRŠENE! špagete u sosu od bijelog luka i pepperoncina.

recept:

1. skuhati špagete (ZARA špagete, 4, bez jaja)

2. ugrijati maslinovo ulje u tavi, dodati češnjak (u prahu) i pepperoncine (izmljevene) max 5-10 sekundi

3. sosu dodati špagete, promiješati, servirati

photo (1)

Greetings loved ones, lets take a journey

“Dan je bio tako lep, svež i sunčan, da bi se na njemu moglo, kao na vazdušnoj lađi, otploviti daleko, negde gde je vreme isto ovako lepo, ali trajno.”

A mi smo otplovili daleko od grada. I ljudi. A evo i gdje:

This slideshow requires JavaScript.

a šta jedeš?

Najčešće pitanje koje mi ljudi postavljaju kada čuju da sam vegan je, “a šta jedeš?”. Obično im kažem da živim od Sunca i njegove energije, samo da bi ih dokrajčila u šokiranosti 🙂

Drugo pitanje je, zašto si zaboga postala vegan, kako možeš bez mesa?!

Moje je mišljenje takvo da ne trebam ubijati životinje da bih imala obrok. Moji obroci su puno zdraviji, kvalitetniji, bolji i ljepši nego kada sam jela meso. Moram da napomenem da godinama nisam bila bolesna, nisam imala čak ni gripu! Jedina posljedica veganstva bila je što su usljed nedostatka vitamina B12, moji savršeni nokti (ne šalim se, imam savršene nokte, na koje nikad nije stavljen gel ili šta se već na nokte stavlja) počeli da se listaju, ali i to sam riješila jednom tableticom vitamina B12 na dan 🙂

Ljudima ne govorim o tome da ne jedem meso, barem se trudim da izbjegnem raspravu i malograđanska shvatanja da sve što nije isto kao kod većine, nije normalno.

Odlučila sam zatim, slikati moja jela, i podijeliti recepte sa onima koji žele da ponekad unesu dašak svježine i zdravlja u svoju prehranu.

Inaf vit pametovanje, pikčr pliz!

Kolač od limuna, sok od đumbira

562263_384855088288658_2121294493_n

 

 

spring has sprung

Dobro je imati gdje pobjeći od grada i ljudi, svoje malo mjesto daleko od svih, gdje sanjarimo i sanjamo o nekom boljem životu. Mi, mali borci protiv vjetrenjača, sa svoja 3 čupava čudovišta, hrabri Don Kihoti, mi koji se pravimo da smo barem taj dan sami na svijetu. 

This slideshow requires JavaScript.

na svijetu sam si, uglavnom

“I dnevni obrok samoće. Strani su mi i ljudi kojima je strana ljepota samoće. Oduvijek sam jedan dio mog svjesnog dana morao provesti sam. Bježao sam iz društva, otkidao dio vremena od nužnog odmora, čak i od življenja, da bih bio nasamo sa sobom. Bio sam spreman da podijelim s čovjekom tanku koricu kruha, ali sam teška srca dijelio moju sirotinjsku sobu. Kad smo neprestano s ljudima, upoznamo tuđu unutrašnjost kao ponutricu izlizane kese. Ali desi se da ne znamo što sami mislimo i osjećamo. U besprekidnom društvu istapa se naša ličnost. Da bismo saznali našu intimnu misao, da bismo načuli naš vlastiti glas, potreban je dnevni čas usamljenosti. I putovati treba sam. Putovati još s nekim znači nositi sa sobom jedan dio onoga što ostavljamo, oduzimati jedan dio čara onom nepoznatom čemu idemo ususret. Znači u isti mah otići i ostati. Lišiš se mogućnosti da budeš stranac. A koliko li ljepote i u tome: biti stranac! U nekoj molitvi koju bih sastavio da je svakodnevno upućujem nekakvom bogu, jedan bi stavak neminovno glasio: „Podaj mi, gospode, nasušni obrok samoće!”

Poznajem i muke osamljenosti. Ipak, kad bih, u nekom hipotetičkom paklu, morao da biram između muke besprekidnog društva i muka besprekidne usamljenosti, mislim da bih, još i danas, izabrao ove posljednje.

Jer velike usamljenosti padaju na nas fatalno, od njih ionako nema lijeka. One su valjda urođena stvar. Naše vrhunske radosti i naša crna beznađa okrutno su nesaopćiva. U časovima kad najviše trebamo neke prisne blizine, nje nema: ona je nemoguća. (I koliko li uzaludne patnje od toga!) U svome najprisnijem i najbitnijem, čovjek je uvijek sam. Nosimo oko sebe svoju samoću kao svoju atmosferu. Naše samo jezgro ovijeno je tankom no nesaderivom opnom koja nas od svega odvaja. Biće — mala tačka svijesti, okružena beskrajem ništavila. I, najzad, čovjek i umire sam.”

OLYMPUS DIGITAL CAMERA